Gašparićeva apstraktna Sažimanja 

Izložba Vladimira Gašparića pruža nam uvid u oko tridesetpet skulptura nastalih u razdoblju od 1988. do 1998. godine. Spomenuti period intenzivnog bavljenja kiparstvom ponovno potvrđuje brojne ranije prosudbe o Gašparičevoj iznimnoj vitalnosti te njegovom trajanju u novijoj hrvatskoj posvjedočen  je rast i autonomna  kvaliteta svakog njegovog djela koje se sada pojavljuje u jasnoj apstraktnoj sažetosti.  Zadržavši karakterističan i samosvojan kiparski govor, autor ide i dalje u jedno novo promišljanje likovne forme - kroz čije istraživanje nije podlegao rutini već potpuno popustio slobodi izraza koje sve više približava elementarnoj jasnoći i redu. Možda svojevrsna izolacija u kiparskom atelijeru u Varaždinu (budući Internacionalni kiparski studij) osvježava njegovu opservaciju koja se danas suprotstavlja prethodno izrečenom ekspresionističkom naboju njegovih ranih djela (KONJI, BALERINE, ANĐELI). Kretanje po evidentno ukorijenjenoj baroknoj tradiciji kipar je zamijenio novim otkrivanjem forme čija jednostavnost ide do krajnje granice koja kroz strogost samodiscipline autora promovira jednu osustavljenu poetiku proizašlu iz kompozicije djela, ali i osobito suptilno obrađene površine. Tu se je zadržala ona Gapina romantičarska toplina kojem su još na samom početku bile obuzete njegove skulpture.

Ženski akt, 1992.
obojeno drvo, 70 x 21 x 7 cm

Možda je upravo tema KONJA izazvala kiparevu potrebu za sve čvršće građenom kompozicijom, upravo  preko te teme ona se najčešće i mijenjala. Sada su motivi Gašparićevih djela manje važniji od forme, on je danas zaneseni graditelj oblika u švedskom granitu i drvetu, u materijalima  iz kojih  izvlači onaj magijski efekt čiste površine koja perfekcijom obrade iskazuje osnovu općeljudskih osjećanja i težnji. Samostalni život ovih skulptura naglašava činjenica da pojedine male plohe i svjetlost ostvaruju jedinstvo i kompozicionu strukturu djela kao cjeline. Veće površine skulptura svojim efektom mirnoće apostrofiraju manje dinamičnije plohe što jače komuniciraju s okolnim prostorom koji zajedno s formom iskazuju jednu otmjenu harmoniju.

Akt, 1990.
švedski granit, 166 x 29 x 9 cm

U čulno izvedenim detaljima vidljiva je koncentracija, sigurnost misli, spoj vanjskog i unutarnjem kiparevog govora, smjelost i neočekivanost. Danas smo svjedoci i jedne njegove konstante što se kao nit provlači cjelovitim opusom:  To je upotreba  zasićene  indigo plave boje kojem uvijek naglašava jednostavnu harmoniju kompozicije. Gašparičevim djelima možemo otkriti vizionarski i proročki aspekt čovjekovih traganja, jedno stalno nadjačavanje onoga čega se dohvati. Svojim intenzivnim i raznolikim životom oslobađa veliku energiju osjećanja koja je zaista neophodna za autentičnost. Sada kada je pristalica čistog apstraktnog izraza, evidentno se Gapa sebi svojstvenom izolacijom izdvaja čak i spram osobnog djela kako bi uvijek započinjao novi život skulpture. To je ono stalno nadjačavanje dotaknutog koje u čistoći švedskog granita iznalazi trag našeg doba.

Mirjana Dučakijević

Poprsje - portret, 1991.
švedski granit, 57 x 24 x 4 cm

Gapine skulpture - sadašnjost u budućnosti

Kada je prije točno trinaest godina Vladimir Gašparić Gapa, kao najmlađi umjetnik do tada u izlagačkoj povijesti Umjetničkog paviljona, popunio svojim skulpturama cijeli izložbeni prostor Paviljona - iznenadio je tada ne samo cjelokupnu likovnu kritiku već i najširu javnost. Tom prigodom Gapa je izlagao skulpture izrađene u drvu, izrazito ekspresionističkog naboj'a, grube, gotovo rustikalne obrade, a vrlo upečatljivog izraza. Taj izlagački opus činile su njegove znamenite i dan-danas pamtljive skulpture plavih, bijelih i zelenih konja s jahačima ili bez njih, skulpture balerina, glave bika,... Ovaj kipar te je davne 1985. godine svojom samozatajnom i samosvojnom pojavom, kao još prilično mlad umjetnik (rođen 1951.), uzdrmao tadašnji kiparski atelje, unijevši stanovite promjene, nastavljajući se na liniju naše ekspresionističke kiparske tradicije(Meštrović, Radaus, Michieli) s jedne strane, te prateći istovremeno europske dosege jednoga Marina Marinija s druge strane.

Ptica, 1991.
švedski granit, 150 x 26 x 21 cm

Dotadašnji Gapin rad, izložen u Umjetničkom paviljonu, likovna kritika opisivala je s oduševljenjem kao "autentično otkriće", "spektakl s pokrićem" te i kao "pojavu izdvojenu izvan generacijskog kruga", a "Večernji list" o njemu piše kao o najvećem kiparskom otkriću u posljednje vrijeme" i "2'markantnijoj pojavi u umjetnosti sjeverozapadne Hrvatske", suvremeno, "Vjesnik" mu na svojim stranicama kulture podaruje naziv "briljantni animalista".

1987. godine u izdanju Grafičkog Zavoda Hrvatske – Biblioteka „Prizma“, izasla je monografija o umjetničkom djelu Vladimira Gašparića Gape, autora Ive Šimata Banova. Izložbom u Paviljonu i ovom monografijom Gapin rad iz 80-ih iscrpno je interpretiran i precizno ocijenjen.

Katedrala, 1992.
obojeno drvo, 22 x 8 x 5,5 cm

I izložba i monografija potvrdile su (i samome autoru) da je stvorena jedna artikulirana cjelina koja je očito do kraja zaokružena. Umjetnik se, stoga, našao pred pitanjem kamo i kako dalje? U tome dvoumljenju: nastaviti s dotadašnjim radom ili započeti nešto drugo, Gapi je uslijedio poziv iz Švedske te on odlazi u Stockholm gdje se susreće s potpuno novim materijalom - švedskim crnim granitom. Taj slučajni poziv posve je spontano udaljio Gapu od materijala, načina rada i samih radova izloženih u Paviljonu i izmijenio te odredio, zapravo, daljnji put umjetnikove kiparske budućnosti. 

Ako smo do tada i poznavali jednoga kipara izrazito izražajne, razvedene, ekspresionističke forme, na početku 90-ih susret s novim materijalom primorao gaje, izravno ili neizravno, da reducira formu te "raspuštena" figuracija sada nalazi smirenje u vidno i bitno strožijem geometrizmu, a obojeno drvo dobiva pandam u potpunoj monokromiji i besprijekornoj zaglađenosti crne politure.

Portret, 1995.
švedski granit, 127 x 70 x 9 cm

Za razliku od skulptura iz prethodne faze, ove se sada doimlju - zbog same prirode materijala crnoga granita, njegove tvrdoće i monumentalne impresije - arhetipski, a ne možemo se oteti dojmu kako nekolicina njih kao da nam prenosi poruke neke udaljene svemirske egzistencije. Još 1990. godine, prilikom prvog predstavljanja ovih Gapinih radova u Galeriji "Forum", talijanski književnik Giorgio Segato, pisac predgovora u katalogu izložbe, točno je primijetio kako ove skulpture djeluju "spiritualno cisto i totemski mistično". I sam naziv te izložbe "Povratak totema", upućuje nas da u ovim skulpturama uočimo elemente magične crte koja nas vodi ka prepoznavanju Gapinih mitova, mitova koji se stvaraju materijalom i alatima, ali prije i iznad svega izrazom samoga umjetnika. Jer, izraz umjetnika, koji se nalazi između njegovog osjetilnog pulsa i njegove moći da proizvodi i održava mitove, talenat je koji mu omogućuje da mit pretoči u jezik stvarnosti - u skulpture.

Švedski oblik, 1993.
švedski granit, 139 x 46 x 18 cm

Moglo bi se još upotrijebiti bezbroj rijeci za opisivanje Gapinih skulptura i njegove umjetnosti, no pitanje je koliko rijeci mogu uvijek predstavljati pravilne stavove i procijene, te koliko one mog'u potpuno prenijeti informacije. Pravilna je jedino vizualna slika i . uslr.i svijet jer većina suvišnih riječi, očituje, može biti smetnja razumijevanju umjetničkog opažanja. Stoga, reći ću još samo ovo, za kraj: umjetnost je izraz vremena u kojem nastaje. Ona je ta koja vječno traje i međusobno spaja civilizacije. Pa polazeći od narečene konstatacije, za Gapine skulpture možemo reći da imaju tu imaginaciju zapisa putem kojega povezuju umjetnost pećinskog čovjeka Altamire s današnjim kompjutorskim dobom i idu u smjeru onoga sto nazivamo "kozmičkom budućnošću".

Jasminka Prizmic

Hommage M. Stančiću, 1989.
švedski granit, 115 x 55 x 20 cm

Kipar Vladimir Gasparic Gapa

Rođeni ste u pitoresknom međimurskom mjestašcu Hodošanima. Tu ste I djetinjstvo proveli. Rana mladost i gimnazijski dani vezu Vas uz Varaždin, a u Zagreb ste došli na studij kiparstva i ostali slijedećih osamnaest godina. No, ipak čini mi se Vi ne možete bez svoga Varaždina, jer danas kada kažemo Gapa - one/a y'e to sinonim za Varaždin, i obratno.

Uistinu sam bio posve mali kada su me roditelji odveli iz rodnog Međimurja, tako da su prve moje spoznaje i iskustva vezani je Varaždin. Otud i ta povezanost s baroknim Varaždinom.

Vaš je otac ugledni varaždinski klesar koji posjeduje klesarsku radionicu. Vi ste, znaci, od rođenja bili okruženi kamenom, drvom i raznim strojevima koji se koriste za obradu ovih materijala. Izgleda da je za Vas studij kiparstva bio logičan slijed.

Obiteljska tradicija bavljenja kamenom zasigurno je imala velikog utjecaja na mene (kao mladog čovjeka) da se bavim kiparstvom, ali imam osjećaj daje puno veću ulogu odigrao bas sam grad Varaždin s pročeljima i portalima baroknih palaca i crkava, te kazališta,...

Glazbalo, 1994.
švedski granit, 153 x 42 x 15 cm

Osamdesetih godina radili ste skulpture u drvetu koje ste izložili 1985. u Umjetničkom paviljonu. Tada ste imali 35 godina. Govorilo se da do fee/a nitko mladi nije doziv/o priliku da svojim radovima sam ispuni prostor Paviljona kao sto ste to tada učinili Vi.

Može li se reći da ste tada svojim kiparskim opusom na velika vrata ušli u hrvatsku likovnu umjetnost?

Eto vidite, u mojoj se obitelji uvijek mnogo radilo pa stoga nije ni bio problem več sa trideset i pet godina stvoriti doista veliki opus skulptura u drvetu. Na sreću taj je kiparski opus bio vrlo dobro primljen od kritike i od publike te bi se stoga moglo reci da sam na velika vrata ušao u hrvatsku modernu umjetnost. No, nakon te vrlo uspjele izložbe pojavilo se pitanje, kako zadržati kvalitetu postignutoga, a da se ide dalje? Kipar Vladimir Gasparic Gapa

Rođeni ste u pitoresknom međimurskom mjestašcu Hodošanima. Tu ste I djetinjstvo proveli. Rana mladost i gimnazijski dani vezu Vas uz Varaždin, a u Zagreb ste došli r,a studij kiparstva i ostali slijedećih osamnaest godina. No, ipak čini mi se Vi ne možete bez svoga Varaždina, jer danas kada kažemo Gapa - on je sinonim za Varaždin, i obratno.

Uistinu sam bio posve mali kada su me roditelji odveli iz rodnog Međimurja, tako da su prve moje spoznaje i iskustva vezani je Varaždin. Otud i ta povezanost s baroknim Varaždinom.

Portret muškarca, 1989.
sivi mramor, 78 x 15 x 16 cm

Obiteljska tradicija bavljenja kamenom zasigurno je imala velikog utjecaja na mene (kao mladog čovjeka) da se bavim kiparstvom, ali imam osjećaj daje puno veću ulogu odigrao bas sam grad Varaždin s pročeljima i portalima baroknih palaca i crkava, te kazališta,...

Osamdesetih godina radili ste skulpture u drvetu koje ste izložili 1985. u Umjetničkom paviljonu. Tada ste imali 35 godina. Govorilo se da do fee/a nitko mladi nije doziv/o priliku da svojim radovima sam ispuni prostor Paviljona kao sto ste to tada učinili Vi.

Može li se reći da ste tada svojim kiparskim opusom na velika vrata ušli u hrvatsku likovnu umjetnost?

Eto vidite, u mojoj se obitelji uvijek mnogo radilo pa stoga nije ni bio problem več sa trideset i pet godina stvoriti doista veliki opus skulptura u drvetu. Na sreću taj je kiparski opus bio vrlo dobro primljen od kritike i od publike te bi se stoga moglo reci da sam na velika vrata ušao u hrvatsku modernu umjetnost. No, nakon te vrlo uspjele izložbe pojavilo se pitanje, kako zadržati kvalitetu postignutoga, a da se ide dalje?

Akt, 1989.
obojeni sivi mramor, 153 x 12 x 12 cm

Nakon te izložbe dobiti ste I monografiju (autor Ive Simat Banov, u izdanju Grafičkog Zavoda Hrvatske - Biblioteka "Prizma"). S time kao da ste zavrsili jedan ciklus. Naime, nakon ove izložbe počeli ste raditi u švedskome crnom granitu. Taj prijelaz na drug's izražajni materijal dogodio se slučajno Hi namjerno?

Nakon objavljivanja monografije uputio sam se na studijsko putovanje u Švedsku. U Švedskoj sam dospio u Međunarodni kiparski atelijer u Sibhulttu. Tu sam se upoznao s radom u crnom švedskom granitu, iako sam to iskustvo imao bas u obiteljskoj radionici za kamen. Ovoga puta to je bilo posve nešto drugo. U Švedskoj sam radio s njemačkim i japanskim kiparima i arhitektima. Taj rad bio je kao nekakvo nadmetanje, gdje sam ja izašao kao "pobjednik" - jer je gospodin Bertill Nordenhacke otkupio čitav opus granitnih skulptura, točnije njih trideset i dvije, za svoju kolekciju.

Postoji II razlika između granita / drveta, prilikom rada na skulpturi, u samom pristupu materijalu? Odnosno, da II na oblikovanje komada granita utječu drukčiji izazovi, kao što je npr. golema prašina sto se stvara prilikom obrade, buka od strojeva itd. ?

Da, postoji velika razlika između drveta i granita, a najvažnije je to da granit ne podnosi detalj i motiv, Izražavanje u granitu traži jasnoću i britkost izraza. Veliki je problem, također, i tvrdoća granita.

Crni oblik kretanja, 1990.
švedski granit, 63 x 39 x 10 cm

Možete li se u takvim uvjetima koncentrirati na rad?

Istina je da kod izrade skulptura u granitu ima mnogo buke i prašine, ali to uopće nije problem kada se zna sto treba napraviti; ta je borba, zapravo, užitak da se dođe do željenog cilja, do dobre skulpture.

Radeći ranije skulpture u drvetu cesto ste to drvo boj'ali. Nedostaje li Vam danas taj fenomen boje u skulpturi? Ko/iko se, u kolorističkom smislu, švedski crni granit razlikuje od drveta?

Dobro ste primijetili da volim bojati skulpture. Bojao sam drvene skulpture, a isto tako bojim i erne granitne skulpture. Kada je granit ispoliran, on ima tu sposobnost da prima boju od okoline u kojoj se nalazi i skulptura dobiva potpuno novu dimenziju.

Vaše skulpture izrađene u granitu doimlju se vrio stabilno, čvrsto i jezgrovito. Također, za razliku od prethodnih radova u drvetu, sada se zapaža i reduciranje forme. Te promjene dogodilo su se zbog samog medija materijala ili zbog nečeg drugoga?

Do promjene u izrazu moralo je doći iz vise razloga, Materijal je odigrao važnu ulogu, ako ga se želi ispravno koristiti potrebna je redukcija forme na sto je moguće veču jednostavnost, a za to provesti potrebno je i veče iskustvo, koje sam več stekao. Godine su presudne i bitan čimbenik u zrelosti izraza, pogotovo u granitu.

Većina Vaših sadašnjih skulptura izgleda prilično arhetipski, moglo bi se reći gotovo mistično. Slažete li se sa mnom ako kažem da umjetnici imaju tu privilegiju da putem svojega talenta proizvode i stvaraju mitove?

Slažem se s Vama da se većina mojih skulptura doimlje arhetipski, gotovo mistično. Granit sam po sebi na to upućuje. On je veza između prvih početaka civilizacije pa sve do današnjih dana, a ako želite i u budućnosti. Pojedini umjetnici doista imaju tu sposobnost da pomoću svoje imaginacije stvaraju mitove. Uloga skulpture nije se bitno promijenila od prethistorije pa do danas.

Likovna publika upoznala je Vas rad kroz figurativne skulpture konja i jahaca, grube obrade, izrađene u drvetu, koje ste izlagali u brojnim galerijskim prostorima tijekom 80-tih , a od početka 90-tih po skulpturama rađenim u crnome Švedskom granitu. Ako ih uspoređuj'emo, vidljivo je da ste animalnu forma napustiti te daje ljudsko tijelo, također, prošlo kroz određenu evoluciju. To se dogodilo zbog prijelaza na novi materijal Hi,...?

Promjene su samo formalne naravi. Kao sto sam prije govorio o životu, tako i danas to isto činim, samo sto je sada redukcija forme prisutnija. Motiv gotovo da vise nije ni bitan, bitan je život i životnost skulpture.

Postoji I! u Vašoj skulpturi nešto provokativno i pridajete li važnost erotici?

U mojoj skulpturi postoji sve sto je vezano uz život, a to je između ostaloga i provokacija i erotika i trajanje i vječnost. Bas te odlike i krase materijal kao sto je švedski granit.

Kakav je vaš pristup radu? Polazite li od skice, makete ili odmah od ideje o skulpturi koju imate u glavi?

Osnovna nit vodilja mi je ideja koja postoji u meni več dugo, tada radim maketu skulpture, a poslije toga izvodi se skulptura u dimenziji koja se smatra najboljom. Neke skulpture ostaju vječno izvedene u malom, kao makete, i ne mislim da su one samo makete. Dapače, te male skulpture znaju biti, nerijetko, bolje od skulptura većih dimenzija.

Gdje nabavljate granit?

Sam Crni granit nabavljam iz Švedske, a ostale vrste kamenja odasvud.

Granit je prilično skup materijal. Kako se snalazite s financijskim sredstvima?

Raditi skulpture u granitu, a da nisu prethodno naručene, vrlo je skupo, ne samo zato sto je materijal skup, več su za obradu potrebni dijamanti, strojevi pa i veči prostor nego sto je uobičajeni atelijer.

Radili ste skulpture u klasičnom kiparskom materijalu – drvu. Mislite li da ste tada bili klasični kipar? Odnosno danas radite u švedskom granitu. Je li to preduvjet za suvremenost?

Materijal nije preduvjet za suvremenost. Dobar materijal još uvijek nije garant za dobru skulpturu. Granit kao materijal pomaže kiparu u osnovnoj ideji, a to je život, postojanost i vječnost.

Gospodine Gapa, sto je bit i smisao skulpture?

Za mene skulptura mora biti izvanvremena izvanprostorna imaginacija nastajanja i postojanja, dakle, jednom riječju, u njoj se mora bezuvjetno ogledati život

Želite li skulpturom nešto postići?

Ako shvatimo da je skulptura refleksija života, onda je i ona sama život. Želim postići život, život skulpture.

Što je to što određuje kvalitetu skulpture?

Ako nas skulptura zaokuplja, ako nas ne ostavlja hladnim, ako nas oplemenjuje, onda je to po mom mišljenju kvalitetna skulptura, sto su ujedno i odrednice skulpture.

Gospodine Gapa, kako biste Vi definirali rad kipara?

Na pitanje, je li umjetnikova potreba za stvaranjem dovoljna da se stvaraju skulpture, ja bih odgovorio da nije. Umjetnik kroz djelo mora komunicirati s drugim ljudima, on mora na njih djelovati, pa ako želite i preodgajati ih. Ukoliko nema te komunikacije, rad kipara je društveno nekoristan.

Mislite li da se skulptura stvara na osobni rizik?

Kada nemate nekog ili nešto da stoji iza vas, da vas podupire, tada stvarate na svoj rizik - sto je i najlošija varijanta, kako za umjetnika, tako i za Čitavo društvo kojem su te skulpture i namijenjene.

Kako danas staju stvari s naručivanjem skulptura? Tko danas u Hrvatskoj naručuje skulpture?

Onaj tko bi trebao naručivati skulpture, taj ne naručuje ni skulpture ni djela sadašnjosti. Malo je bogatih i imućni ljudi koji imaju snagu i hrabrost sadašnjosti da kupuju modernu hrvatsku skulpturu. Moglo bi ih se na prste jedne ruke nabrojiti. To su ljudi koji nisu opterećeni povijesnim veličinama, a i mislim da su to ljudi koji su spremni sami graditi likovnu povijest. No, na žalost, jako ih je malo.

Imate li prilike raditi s arhitektima?

Radio sam s arhitektima vrlo uspješno, ali na žalost s jako malim brojem. Isti slučaj je i s arhitektima koji se boje skulptura ili se boje sadašnjeg likovnog izraza. U toj prici urbanisti su podbacili i njihov rad na postavljanju aktualnih skulptura nije vrijedan spomena.

Gospodine Gapa, sto mislite o pristupima i analizama tekovne kritike u sagledavaju i ocjenjivanju Vašeg umjetničkog rada? Odnosno, jeste il tijekom Vašeg dugogodišnjeg umjetničkog rada naišli i na neke potpuno oprečne interpretacije Vaših skulptura? Možete li mi nešto reći o tome?

Odnos likovni kritičar-umjetnik i odnos umjetnik-likovni kritičar, po mom mišljenju, nikada nije bio sporan. Likovna se je kritika uglavnom dobro izjašnjavala o mojem opusu - kako domaća, tako i inozemna. Bavim se mišlju da bi likovna kritika trebala poraditi na edukaciji odgovornih ljudi tako da kiparska djela budu vise zastupljena po javnim prostorima diljem Hrvatske. Godine prolaze, a javni prostori gradova svakim danom izgledaju sve tužnije i tužnije.

U jednom razgovoru prije par godina izjavili ste kako Vam je želja organizirati, u Vašem atelijeru u Varaždinu, poslijediplomski studij kiparstva. Drži li Vas još uvijek ta želja i radite li na njenoj realizaciji?

Izgradnja mojega atelijera privodi se kraju i ja ću u dogledno vrijeme to moći i ostvariti, all ljudi koji bi to trebali podržati još su u dubokom mraku, a da ja budem od početka pa do kraja u igri sam bilo bi u najmanju ruku neukusno, sto bi značilo da ja preuzimam dužnost i prava drugih ljudi i drugih struka. Takvo nešto je stvar šireg angažmana ljudi kojih u Hrvatskoj kao da uopće nema, barem ne za sada.

Ima li u Hrvatskoj dobrih kipara?

U Hrvatskoj ima dobrih kipara i bit ce ih onoliko koliko ih Hrvatska treba. Ako se nastavi da ih Hrvatska i dalje ne treba, tada ce se dogoditi ono sto se je dogodilo, a to je da su umjetnici bill na rubu egzistencije. Potreba za kiparstvom je sira akcija, a ne tek sami kipari pojedinačno.

Gospodine Gapa, možete li nam reći tko I su Vam bill kiparski uzori na početku i studija i karijere, a tko su Vam danas? i

Na samom početku mojeg stvaranja imao sam vise kiparskih uzora, a to su bill: M. Marini, G. Manzu i Giacometti, a sada su svi i nitko. U ovoj kiparskoj fazi sam sebi sam uzor.

Do sada ste napravili znatan broj skulptura. Ima li među njima nekih kojima niste zadovoljni?

Skulpture s kojima ne bih bio zadovoljan, budite sigurni, ne bih nikada ni napravio. 

Kada je za Vas skulptura završena ?

To je dobro pitanje. Ima skulptura koje nisam niti počeo raditi, a več su završene i čini mi se da su to moje najbolje skulpture koje čuvam samo za sebe i koje koristim kao inspiraciju za daljnje stvaranje. Za mene je skulptura završena onda kada se nalazi u svojoj funkciji, kada se nalazi medu ljudima i živi medu njima.

Mislite li da su vam prve skulpture jednako kvalitetne kao I novije?

Nije upitna kvaliteta nego zrelost.

Putujete li? Pratite ii sto se i u inozemstvu događa sa skulpturom?

Putujem dosta, ne previše. Kiparstvo je spori proces i promjene nisu tako ceste, tako da sam u tijeku događanja. Čini mi se da skulptura poprima čvršću poziciju od samog eksperimenta.

Hoćete li nastaviti raditi u crnome granitu Hi trebamo uskoro očekivati nekog novog Gapu?

"Sve se kreče". Možete zasigurno očekivati nekog novog Gapu, ali nekako bude za sada tajna.

Jasminka Prizmic, Varaždin, 7. srpnja 1998.

DRAMATIČNA TAJNOVITOST GAPINIH SKULPTURA 

Kada sam prije četrnaest godina s fotografom Damirom Fabijaničem došla u Varaždin snimiti Gapine skulpture za retrospektivu kojoj sam bila autorica u Galeriji Klovićevi dvori, nisam ni slutila da će se povijesna rečenica Humphreyja Bogarta -„...mislim da je ovo početak jednoga divnog prijateljstva", na samome kraju Casablance, može i primijeniti na mene i na Gapu. Bio je to doista početak jednog prijateljstva, velikog prijateljstva, tolikog da je„inficiralo" i moju djecu te je Diandri „čast što je tako slavni kipar naš kučni prijatelj, a Luki su Gapin atelijer i vrt koji ga okružuje neiscrpan prostor za istraživanje u koji bi što češče navraćao. S takvim pretpostavkama mogli bi se o Vladimiru Gašpariču očekivati sami hvalospjevi, jer kako o prijatelju, o njegovim djelima pisati loše kritike? iskreno, ako vjerujem da ga treba kuditi, ne bih se nimalo ustručavala. Zna Gapa da sam oštra na peru (tastaturi) kada treba biti, ali srećom, o djelima ovog simpatičnog Varaždinca „sitnoga smijeha mogu se izreći samo pohvale. Nisam, naravno, sama u tim pohvalama jer i prije mene su mnogi ugledni kritičari o njegovim skulpturama pisali vrio pozitivno. Kada smo razgovarali o koncepciji izložbe u Galeriji Kortil, Gapa je poželio manju izložbu koja bi obuhvatila samo nekoliko radova, uglavnom recentnih. Osobno sam bila za mini retrospektivu jer je posljednja, veča izložba, bila ona, več spomenuta, u Galeriji Klovičevi dvori 1998. Gapa ne izlaže puno niti je njegova godišnja produkcija velika. On godišnje realizira možda dvije-tri skulpture, a ponekad ni toliko. Razlog je tomu njegov veliki angažman na restauriran-ju različitih sakralnih i svjetovnih objekata sto mu oduzima prilično vremena. U tom kontekstu činilo mi se boljim da se pred riječkom publikom predstavi mini retrospektivom koja bi obuhvatila razdoblje od 1999. do 2009. godine. Broj radova ograničen je samim prostorom galerije, no sva bitna djela kiparevog opusa su na izložbi. U međuvremenu su se neki radovi preselili iz autorovog atelijera u rafinirane privatne zbirke, što raduje i kipara i mene kao katičarku jer to potvrđuje kvalitetu tih djela. A kada već govorim o kvaliteti, valja se prisjetiti nekih, sada već davnih godina. S Gapinim skulpturama srela sam se prvi put 1985. godine u Umjetničkom paviljonu u Za-grebu. Taj prostor je tada vodila gospođa Lea Dkrainčik i imao je vrio dobar image. U Paviljonu su se priređivale prvoklasne izložbe i umjetnicima nije bilo nimalo jednostavno dobiti termin za izložbu, budući da je puno njih željelo upravo tamo izlagati. Naročito iznenadila sam se Gapinoj izložbi u tom prostoru, jer je bio najmlađi umjetnik-izlagač u povijesti Umjetničkog paviljona, umjetnik je tada svojim skulpturama popunio cijeli izložbeni prostor. Izložba u paviljonu bila je velik uspjeh mladoga kipara, svakako zasluženi. I danas se mnogi sjećaju njegovih konja, s kojima je tada iznenadio i struku i publiku, a vjerojatno i kolege. Plavi, bijeli i zeleni konji s jahačima ili bez njih, balerine, glave bika, sve izrađeno u drvetu, izrazito ekspresivnog na boja, grube, gotovo rustikalne obrade. Te su se skulpture nastavljale na liniju hrvatske ekspresionističke kiparske tradicije od Meštrovića, Radauša do Michielija, ali mogla se u njima, također, prepoznati i kiparova fasciniranost slavnim Marinom Marinijem. Onovremeni je mladi Gašparić bio svojevrsno otkriće, a tisak ga je prozvao„najmarkantnijom pojavom u umjetnosti sjeverozapadne Hrvatske" (Večernji list), Dvije godine kasnije izasla mu je monografija u izdanju Grafičkog Zavoda Hrvatske - Biblioteka,,Prizma; autora Ive Šimata Banova. Gapi je tada bilo trideseti šest godina. lamo je iza sebe briljantnu izložbu što je vrlo bitno, monografiju, a još nije napunio ni četrdesetu! Pitam se jeli to, moguće, bilo prerano za mladog umjetnika ? Jer, Gapa je, rekla bih, vrlo brzo zaokružio i zatvorio jednu cjelinu i na opće iznenađenje počeo izrađivati skulpture ne samo u posve drugom materijalu već i njegova dotadašnja „raspuštena" figuracija ustupao mjesto potpuno reduciranoj formi, bitno strožem geometrizmu. Vladimira Gašpariča je jedan slučajan (postoji li uopće slučajnost?) susret posve spontano zauvijek udaljio od drveta, dotadašnjeg načina rada, ali i od dotadašnjih radova, te mu je odredio neku novu kiparsku budućnost. Bio je to početkom 90-ih susret s crnim Švedskim granitom, materi-jalom posve drukčijim od drveta, materijalom koji zahtijeva drukčiji pristup, drukčiju tehnologiju obrade i drukčije forme. Naravno, povijest umjetnosti obiluje primjerima koji svjedoče o promjenama ili fazama u radu pojedinih umjetnika. One su često i drastične, ali koliko god promjene bile moguće, uvijek nas iznenade kada se dogode na našoj neposrednoj blizini, pogotovo kada je riječ o umjetniku čiji su korijeni čvrsto urasli u baroknu tradiciju podneblja iz kojega dolazi. Naime, novi Gapini radovi svojom su jednostavnošću gotovo kontrapunkt toj „nacifranoj", baroknoj tradiciji. Rodila se jedna nova poetika - jednostavna do krajnjih granica, ali i dalje ispunjena snažnom emocijom. Rodile su se skulpture besprijekorne obrade, savršeno uglađene površine, istovremeno stroge, ali mirne i ponosne forme. Je li neobično za skulpturu reći da joj je forma ponosna? Ne znam, ali meni su Gapine skulpture tako ponosne, svaka je biče za sebe, svaka ima svoj karakter, svoju osobnost. Nisu to djela izrađena u kamenu (granitu), to jer kamen kojemu je kipar podario novi život,dao mu je oblik kojim možemo komunicirati. Priznajem, eto, sebi, i javno, nakon toliko godina da sam pri prvom susretu s „Crnim oblikom kretanja" (1990., privatna zbirka) ostala fascinirana promatrajući ga dugo, zatečena nekom neobičnom energijom. Skulptura je stajala u polutami galerijskog prostora, zračeći mističnošću, tajnovitošću i dramatskom snagom što me doslovno hipnotiziralo. Bilo mi jr nemoguće odvojiti pogled, nisam 5C mogla pomaknuti, samo sam stajala i nijemo je gledala. „Smisao skulpture jest da odražava život", rekao mi je nedavno Gapa, te dodao „crni granit omogućava mi postizanje mističnosti i tajnovitosti, komunikaciju sa skulpturama drevnoga Egipta, ali i s onima koje ćete nastati za sto ili tisuću godina". Rez sumnje, kipar inspiraciju pronalazi u davnoj prošlosti ispunjenoj totemima i mitovima, a to je potvrdio i izložbom u Galeriji Forum odr2anoj 1990. godine pod nazivom „Povratak totema". Od Foruma do danas ništa se bitnoga nije promijenilo ii poetici ovoga kipara i dalje stvara mi-tove - materijalom i alatima, ali ponajprije svojim talentom i emocijama, koji mu omogućuju da mi pretoči u skulpture, u stvarnost. Gašparić je i dalje vjeran crnome švedskom granitu koji povremeno boji indigo plavom bojom a koja je konstanta njegova cjelokupnog opusa, od drvenih do kamenih skulptura. Moram istaknuti cia mi jc kao kustosici i likovnoj kritičarki itekako drago što je Gapa još uvi-jek kipar (13 pravom smislu te riječi) koji kreira trodimenzionalna djela, koji je ostao originalan u izrazu, i što je, u cjelini gledajući, nastavljač hrvatske kiparske tradicije. Kada kažem „nastavljač hrvatske kiparske tradicije" mislim na materijal u kojem se izražava (granit), ali i na to da je i dalje slobodan mislilac vlastite poetike, bez podilaženja aktualnim trendovima u području suvremene skulpture pod što se danas, svjedoci smo, svodi sve i svašta. Već duže vrijedne, naime, skulptura zahvaća nove materijale, nove medije, pa je i poimanje nje same novo i drukčije. U katalogu izložbe„Suvremeno hrvatsko kiparstvo", kojoj sam bila selektorica, a koja je pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH obišla sedam zemalja Europske unije, napisala sam„...skulpturom danas može postati bilo sto. I svježe iskopani busen trave izmješten u galeriju, i prepolovljena krava, i lubanja optočena dijamantima i osvijetljen usisavač danas može biti i smatra se skulpturom". I dalje je tomu tako, i nisam protiv toga, svakako sam za pluralizam u izričaju, neka se koriste novi mediji, ili novi materijali u skulpturi, ali unatoč ovome proširenom poimanju skulpture, mislim da je jednako tako važno da na hrvatskoj kiparskoj sceni i dalje postoje kipari poput Vladimira Gašparića Gape, koji su ostali vjerni i tradicionalnim materijalima i tradicionalnom pristupu izradi skulpture, i tradicionalnom shvaćanju da skulptura mora zadovoljiti sve likovne i skulpturalne vrijednosti. Važno je pritom naglasiti da takve skulpture nisu ništa manje suvremene kao što se često u posljednje vrijeme pokušava prezentirati. U današnje vrijeme, pluralističkih opcija, sve je moguće i za sve postoji prostor, stoga Gapino nemirenje s novom zadanomu već gotovo tvrdoglavo slijeđenje vlastitog puta i vlastite filozofije života treba respektirati. Netreba pod svaku cijenu tražiti abdikaciju tradicionalne skulpture - i s njom se može biti itekako suvremen. Skulptura je od svih ostalih umjetničkih grana najviše izložena javnosti. Možda je to zato jer se često komentira, što se u posljednje vrijeme govori o krizi kiparstva? Je li kiparstvo uistinu u krizi? Svjedočimo različitim propitivanjima u domeni skulpture, istraživanjima, ali i dokazivanjima su-vremešnosti. Je li suvremeniji onaj tko izloži osvijetljeni usisavač i proglasi ga skulpturom ili onaj tko stvara u granitu, kamenu koji je već sam po sebi začudan? 0 ovoj bi se temi moglo raspravljati (žestoko, pretpostavljam), no mislim da nema potrebe govoriti o krizi kiparstva ili o nekakvom povratku skulpture. Kojem povratku? Skulptura, odnosno kiparstvo, kao što je poznato, stoljećima je utkano u hrvatskoj likovnoj tradiciji, ono je važan dio našega likovnog stvaralaštva, onaj bez kojega bi bilo teško sublimirati nacionalnu prošlost Prema tome - nastavljajući se na naše slavne kipare-graditelje,(Nikola Firentinac, Ivan Duknović, Juraj Dalmatinac,...) kao i na sve one koji 51.1 djelovali poslije njih do današnjih, pogotovo onih koji pripadaju tzv.„srednjoj generaciji" (Gapa, Drinković, Bogdanić, Barišić,...) - nedvojbeno se može ustvrditi da nema bojazni od krize ili nestanka skulpture. Naravno, ne smijem na ovome mjestu zaboraviti na mladu generaciju koja upravo stasa na hrvatskoj kiparskoj sceni, a koju su, moram reći vrlo predano, podučavali upravo neki od kipara srednje generacije, medu njima i Vladimir Gašparić Gapa. 

Jasminka Poklečki Stošić u Zagrebu, listopada 2011.